vjetrulja.
1. U meteorologiji, sprava za određivanje smjera vjetra, vjetrokaz. Sastoji se od horizontalne poluge koja se može okretati oko vertikalne osi. Na jednoj strani poluge je ploča aerodinamičkoga profila, koja polugu stalno zaokreće u smjeru vjetra, a na drugoj strani protuuteg i strjelica koja pokazuje smjer odakle vjetar puše. Ispod vertikalno postavljenoga štapa, oko kojega se poluga okreće, naznačene su četiri glavne strane svijeta ili samo smjer prema sjeveru.
2. U pomorskoj navigaciji, prikaz podjele horizonta na 32 zrake (11,25°) s oznakom glavnih vjetrova; služi za orijentaciju u prostoru, a kod kompasa i za određivanje kursa, azimuta i smjerova, procjenu smjera vjetra, valova i sl.; kvadrantska podjela na stupnjeve (N i S – 0° E i W – 90°) uvedena je u XVIII. st., a kružna (N – 0° i 360°) nešto kasnije; u XIX. st. javlja se vjetrulja s engleskim oznakama strana svijeta. Najstarije vjetrulje u kompasima naših brodova imale su oznake 8 glavnih vjetrova: borea (sjever), greco (sjeveroistok), oriente (istok), scirocco (jugoistok), austro (jug), libeccio (jugozapad), ponente (zapad) i maestro (sjeverozapad); sred. XVII. st. zamijenjeni su: borea s tramontana, oriente s levante i austro s oštro; podjela je proširena i s 8 sporednih vjetrova koji su označivani nazivima dvaju obližnjih vjetrova, npr. grecotramontana (sjever–sjeveroistok), grecolevante (istok-sjeveroistok) itd. U meteorologiji se upotrebljava i vjetrulja s 36 smjerova (N = 0 i 36, E = 9, S = 18 i W = 27) (→ vjetrovnica).
